Sve veća dostupnost testosteronske terapije putem privatnih klinika i internetskih zdravstvenih usluga otvara važna pitanja o opravdanosti liječenja, sigurnosti bolesnika i ulozi liječnika obiteljske medicine. Na te izazove upozoravaju autori uredničkog članka objavljenog u časopisu The BMJ.
U Ujedinjenom Kraljevstvu izdavanje testosterona u javnom zdravstvenom sustavu poraslo je za 52 % između 2020./2021. i 2024./2025. godine. Istodobno raste ponuda privatnih usluga koje testosteronsku terapiju promoviraju kao rješenje za umor, smanjenu energiju i druge nespecifične simptome.

Autori upozoravaju da takav pristup može dovesti do liječenja osoba kod kojih nedostatak testosterona nije jasno potvrđen. Dijagnoza hipogonadizma zahtijeva procjenu simptoma, ponovljena laboratorijska mjerenja i isključivanje drugih mogućih uzroka tegoba, poput pretilosti, poremećaja spavanja, depresije ili djelovanja lijekova.

Testosteronska terapija ima svoje mjesto u liječenju jasno potvrđenog hipogonadizma, ali nije univerzalno rješenje za tegobe povezane sa starenjem.

Posebnu pozornost zahtijevaju moguće nuspojave i potreba za dugoročnim praćenjem. Autori ističu da se bolesnici kojima je terapija uvedena privatno često obraćaju liječnicima u javnom sustavu radi laboratorijskih kontrola, procjene nuspojava ili nastavka liječenja.

Za obiteljsku medicinu to otvara pitanje kontinuiteta skrbi, dostupnosti medicinske dokumentacije i jasno definirane odgovornosti za praćenje terapije.
Ključna poruka jest da odluka o uvođenju testosterona mora počivati na pouzdanoj dijagnozi, individualnoj procjeni koristi i rizika te dogovorenom planu praćenja.

Odgovorno propisivanje štiti bolesnike od nepotrebnog liječenja i osigurava primjerenu skrb onima kojima je terapija doista potrebna.

Članak pronađite na poveznici: https://www.bmj.com/content/395/bmj-2026-101080